Žorž Sera-slika " La Gran Žat"

Tehnikom kojom je radio Žorž Sera, nazivana različitim imenima - pointilizam, divizionizam, neoimpresionizam- svodi se na rad kratkim potezima četkice i korišćenjem komplementarnih boja: crvene i zelene, ljubičaste i žute, plave i narandžaste sa bijelom. Optičko dejstvo postiže se nanošenjem blisko raspoređenih boja na platno koje se, kada se čovijek udaljava od slike, sjedinjavaju na mrežnjači oka kao žarki sklopovi pomiješanih boja. Sliku "La Gran Žat", Sera je radio dvije godine. Pošto se zna da tada još nije imao ni trideset godina, iznenađuje zrelost i savršenstvo koje je postigao. Platno prikazano na izložbi impresionista u Parizu 1886.godine izazvalo je oduševljenje posjetilaca. Na izgled sasvim običan prizor Parižana koji se nedjeljom odmaraju duž obale Sene privukao je pažnju neobičnom tehnikom i svježinom teme.

Ovo platno ujedno i najznačajnije djelo ovog umjetnika, smatra se nekom vrstom međaša u modernoj umjetnosti. Dokolica u kojoj uživaju Parižani za slikara je samo prolazna tačka, da bi, raspoređujući mnogobrojne figure po platnu, ispitao mogućnosti perspektive i njegov naučni prilaz umjetnosti. Baš u doba kada je radio ovo platno, Sera je često posjećivao Luvr i u čuvenom muzeju obilazio odaje u kojima su izloženi predmeti iz Egipta. Taj uticaj je vidan na slici jer je mnoge likove uradio iz profila. Žene koje na izgled uživaju u pecanju prikrivaju svoje pravo zanimanje - vojnici koji im se približavaju, iz drugog plana, moguće su mušterije ovih lakih dama. 

Djelovi scene neposredno izloženi Sunčevim zracima pomiješani su sa tačkicama žute i narandžaste boje i posmatraču nepogrešivo daju utisak jakog bljeska. U sijenci preovlađuju kratki potezi četkicom u plavim nijansama, a ponekom i žutom i narandžastom četkicom, Sera je majstorski zarobio zrake koji uspijevaju da prodru kroz krošnje. Ne prepuštajući ni sitnice slučaju, Sera je pribjegao lukavstvu - umjesto da platno stavi u zlatni okvir, on oslikava ram oko slike da bi postigao željeni optički utisak.

Žorž Sera prikazuje predstavnike različitih staleža koji su se, privučeni razbibrigom na obali Sene, okupili na jednom mjestu. Lađar grubog lica leži pored dame čija se pripadnost srednjoj klasi prepoznaje po odjeći i lepezi. U toj grupi je i muškarac - kicoš koji svojom pojavom oličava ozbiljnost sa kakvom se pristupalo modi krajem 19.vijeka. Postoji sasvim određen razlog što ovaj par, muškarac i žena sa majmunom koga vodi na uzici, veći, čak neskladno, od svih ostalih figura. Sera uradio je perspektivu tako da platno mora da se posmatra iz desnog ugla, a ne sa strane pravo ispred slike. Iz tog ugla sve je u savršenom skladu, što će i vama postati jano ako oku približite desnu stranu slike, a lijevu odmaknete od sebe pod uglom od 45 stepeni.

Sera je na velikom broju skica pažljivo islikavao pojedinosti iz prirode opredjelivši se za geometrijske oblike. Ta istraživanja koja su prethodila samom djelu nisu sadržavala figure, što samo govori sa koliko je predanosti umjetnik pristupao izradi svakog pojedinačnog djela kompozicije. Ovaj prizor zamrznut u vremenu i ostavljen u nasleđe budućim poklonicima umjetnosti ipak sadrži i detalje po kojima se vidi da je scena sa kraja 19.vijeka - to je posebno naglašeno odjećom modernom u to vrijeme. Dame su u korsetima koje im naglašavaju struk i ističu grudi. Zabilježeno je da je Sera isijecao stranice iz modnih časopsa da bi vjerno prenio haljine u koje je obukao žene na platnu.

"Slikao sam na ovaj način jer sam želio da prodrem i ostvarim nešto novo - vrstu slke koja je nepogrešivo samo moja" - govorio je Sera.

Pregled najpoznatijih slika:

Umjetnici-slobodni u neslobodi?

Malo je umjetnika koji su imali mogućnost samostalno da stvaraju ne brinući o tome na kakav će odziv naići njihovo djelo. Za razliku od većine slikara koji nisu mogli da opstanu bez pomoći pokrovitelja ili kolekcionara, Tuluz Lotrek ili Pol Sezan bili su materijalno obezbijeđeno i nisu morali da se povinuju ničijem ukusu. Uprkos suprotnom mišljenju, samo za izuzetno mali broj velikih umjetnika savremenici nisu imali sluha. Obično se ističe primjer dvojice slavnih: Džon Konsatbl, jedan od najznačajnijih engleskih slikara, za života je prodao nekoliko slika prijateljima, a od Vinsenta van Goga otkupljeno je jedno platno. Češće se događalo da neki slikar, hvaljen za života, posle smrti padne u zaborav ne uspjevši da položi spit vremena.

U doba renesanse umjetnici su stvarali pod zaštitom bogatih i crkve. Njihovo djelo neminovno je bilo podređeno ukusu onih koji su u to vrijeme slovili za stubove društva. Veliki Leonardo da Vinči radio je za nekoliko uticajnih savremenika, ne samo kao slikar, već i arhitekta, inžinjer, mislilac. Francuski kraljevi Šarl V Mudri i Luj XIV upamćeni su kao mudri vladari koji su shvatili da umjetnička djela naslijeđem iz prošlosti mogu da doprinesu svom ugledu i da sebi obezbijede mjesto u vječnosti. Bez pomoći ovako moćnih zaštitnika, od renesanse do 17.vijeka, umjetnici bi teško živjeli i ko zna da li bi stvorili svoja besmrtna djela. Sve do 17.vijeka sa tajnama slikarskog zanata početnici su se upoznavali u radionicama već osvjedočenih umjetnika. Ukoliko bi, pored darovitosti pokazali i spremnost da prihvate pravila, tek kasnije mogli su da krenu samostalno. Od najdarovitijih se očekivalo da i sami osnuju školu i nastave da obučavaju naredne generacije. Ovaj običaj doveo do stvaranja akademja. Proslavljene akademije prerasle su u mjesta na kojima su mogući kupci mogli da se upoznaju sa djelima još nedovoljno poznatih strvaralaca. 

Običaj da se slike slikara kupuju radi ličnog zadovoljstva počinje u Holandiji u 17.vijeku. Ali, privatne zbirke doživljavaju procvat tek od 18. i 19.vijeka. U to vrijeme zabilježena je kupoprodaja mnogobrojnih djela iz antičkog doba i renesanse i izmiještanje iz gradova i država u kojima su nastala u privatne zbirke i muzeje širom svijeta. Pojedini slikari kao što su, Džošua Rejnolds i Đovani Antonio Kanaleto, brzo su shvatili ne samo da će ih upoređivati sa velikanima iz prošlosti, nego da treba da se izbore i za mjsto među savremenicima.  U 19.vijeku kada su počela da se osnivaju međunarodna preduzeća, pojavljuje se i novo zanimanje. Želeći da prvi otkriju neko novo ime, trgovci su pokazivali zanimanje i za djela onih umjetnika koji nisu nailazili na razumijevanje. Nije pretjerivanje reći da su trgovci umjetničkim djelima i te kako zaslužni za opstanak pojedinih modernih pravaca u slikasrtvu, posebno imprezionizma. Zahvaljujući njima, nsmetano su mogli da nastave sa radom veliki slikari 20.vijeka -  Modiljani, Pikaso, Polok.

Luvr (na slici), nekadašnji kraljevski dvor, godine 1793. pretvoren  je u prvi nacionalni muzej. Od tog trenutka, osim u francuskoj prestonici, polako su počeli da se osnivaju narodni muzeji i u drugim gradovima. Zamisao je bila da se u ovim hramovima umjetnosti izlože djela velikih stvaralaca iz proščosti. Tada niko nije ni pomišljao da to treba učiniti i sa djelima savremenika. Stvorio se nepremostiv jaz u vrednovanju straih majstora i savremenih umjetnika. Taj nelagodan položaj u kome su se našli slikari zazvao je dodatni bunt koji je pogodovao nastanku avangardnih pravaca. Nažalost, poklonici umjetnosti nisu mogli da se upoznaju sa djelima umjetnika koji su učinili veliki pomak u svom stvaralaštvu budući da oni nisu imali gdje da izlažu svoja djela. U tako nepovoljnim okolnostima javljaju se imena velikana moderne umjetnosti-Pikasa, Kandisnkog... Sve se promjenilo 1929. godine kada je u New York-u otvoren muzej Moderne umjetnosti. Savremeni slikari prvi put su dobili svoj hram, a muzeji moderne umjetnosti otvaraju se potom u svim većim gradovima svijeta.

Pablo Pikaso. Na samim počecima nije nailazio na veliku podršku u umjetničkim krugovima. Samo nekolicina trgovaca umjetničkim djelima prepoznala je u ovom Špancu budućeg genija. Tek u kasnijim godinama postalo je jasno da Pikasovo djelo ima smjelost. Pikaso za života postaje slavan. Muzeji i kolekcionari nisu žalili novca da dođu do njegovog rada.

Nikola Pusen. Mada je radio za privatne kolekcionare, uticaj Nikole Pusena bio je veliki. Njegova djela, predanost postizanju sklada i boja i precizna linija postala su osnov francuskog akademskog stila. Pusen je bio uzor mnogobrojnim generacijama fancuskih slikara.

Džon Singer Sardžent. U redovima plemstva i novih bogataša kasnog 19.vijeka, ovaj slikar je bio omiljeni portretista. On se školovao u Parizu, a živio i radio u Londonu. Namjerno je podržavao stil starih majstora  i čuvenih portretista 18.vijeka dodajući klasičnom stili svježinu i dah novog vremena.

Šta slike čini neprolaznim?

Uloga umjetnika mijenjala se kroz vjekove. U različitim društvima djela velikih slikara drugačije su cijenjena. Ma koliko se činilo da je rad nekog umjetnika zadovoljavao ukus i očekivanja koje je nametalo određeno razdoblje, vrijeme je pokazalo da samo pojedina djela imaju neprolaznu vrijednost. Samo malobrojni slikari uspjeli su da progovore jezikom razumljivim i budućim generacijama. U velikane se ubrajaju i umjetnici koji su se prije renesanse smatrali običnim zanatlijama. Tada se procjenjivalo da li su ovladali tajnama slikarskog zanata i da li su dostojni da pristupe određenom umjetničkom esnafu, ali tek pošto bi priložili svoja djela. Renesansa je  nametnula sasvim nova pravila - na slikare je počelo da se gleda više kao na darovite pojedince, svrstane u red obrazovanih ljudi. Tek posle Francuske revolucije pobrana djela našla su put do šire javnosti.

Kada se procijenjuje nečije umijeće, bilo da je to sportista, glumac ili slikar pretpostavlja se da je ta osoba ovladala vještinom onoga čime se bavi. Da bi se neko svrstao u velike umetnike slikarstva mora da poznaje slikarski zanat. Ali, to nije dovoljno. Kako bi umjetnik onim što želi da poruči uspio da pomjeri ustaljene granice, neophodni su znanje i maštovitost. Od vremena renesanse društvo sve više očekuje od umjetnika. Da bi se neko izdvojio i postao poznat, trebalo je da pokaže domišljatost i jedinstvenost. Ukoliko je njegovo stvaralaštvo označilo i promjenu u shvatanju dotadašnjih slikarskih pravaca, svrstao se u one malobrojne čiju je vrijednost potvrdilo vrijeme. U istoriji umjetnosti imena kao što su Đoto di Bondone ili Pablo Pikaso ispisana su zlatnim slovima. Ova dvojica slikara uspjela su da pomjere granice i da novim izrazom ustanu protiv dotadašnjih granica i pravila.

  

Do 19.vijeka, prije nego što su prodavci umjetničkih djela razvili mrežu po cijelom svijetu, znalo se ko su bil i naručitelji djela. Crkva i evropski dvorovi od umjetnika su zahtijevali ne samo određene teme, već su se miješeli u sam slikarski postupak-da se slika uradi na način koji njima odgovara. Malobrojni su umjetnici koji mogu da opstanu sami, bez podršk pokrovitelja. Zna se da su Đoto, koji je uradio freske u Kapeli Arena u Padovi, i Mikelanđelo, koji je oslikao tavanicu Sikstinske kapele (na slici), radili po narudžbi. To nije umanjivalo veličanstvenost njihovih djela jer su očigledno i Đoto i Mikelanđelo vjerovali u ono što stvaraju i tako ostavili u nasleđe umjetničke tvorevine od kjih zastaje dah. Bez potpune posvećenosti i vjerovanja u ono što stvara djelo, umjetnika ostaje samo blijeda tvorevina, čak i kada je tehnički dovedena do savršenstva.

Kad se govori o velikanima umjetnosti, često se provlači mit o pojedincima neshvaćenim za života, čija su djela stekla vrijednost tek poslije njihove smrti. Znatno češće se događa da je neki slikar izuzetno poštovan u vremenu u kome je stvarao, ali čijih se djela ubrzo poslije njegove smrti gotovo niko više ne sjeća. Jedno je sigurno, nikada se tačno ne zna da li će oni koji su neshvaćeni obezbjediti sebi mjesto u galeriji slavnih. Slikari žive i rade okruženi ostalim umjetnicima i osobama koje su spremne da podrže njihov rad. 

Hans Holbajn (1497-1543), slika "Ambasadori". Kada treba ilustrovati vrhunsko slikarstvo umijeće u izradi portreta, obično se izdvaja ovo djelo izloženo u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Slikar je u savršen sklad doveo osobe koje poziraju sa mnoštvom predmeta i detalja koji ih okružuju.

                                                                      

Tomas Gejnsboro (1727-1788), slika "Gospodini gospođa Endruz". Slika je biser Nacionalne galerije u Londonu. Koliko je Holbajn uspio da stvori izraz razumljiv svima, toliko je Gejnsboro oživio tipično engleski svijet postižući prepoznatljiv stil na koji će se kasnije oslanjati mnogi umjetnici u Velikoj Britaniji.

                                                        

Džon Konstabl (1776-1837), slika "Sijenonoše u kolu". Ovaj engleski slikar jedan je od onih umjetnika koji je za života čeznuo za priznanjem, ali je u svojoj okolini stalno nailazio na zid neshvatanja. Priznanje za svoja djela stekao je tek posle. Danas Konstablove slike, kao što je ova, spadaju u najpoznatija remek djela.

                                                  

El Greko (1541-1614), slika "Sahrana za grofa Orgaza". Narudžbina za ovu sliku stigla je iz crkve Santo Tome u Toledu, gdje se i danas čuva. Koliko god bio hvaljen u vrijeme kada je živio, El Greko je primjer onih slikara koji su kasnije gotovo sasvim odbačeni i zaboravljeni. Njegov izuzetan stil ponovo su otkrili avangardni slikari početkom 20.vijeka.

Višeznačnim unutrašnjim jezikom i porukom koju uspjevaju da iskažu jezikom prihvatljivim svakom pojedincu, umjetnici stvaraju djela koja, kao blistave zvijezde, svijetle na umjetničkom nebu. Umjetnici su obično podložni ukusu koji nameće vrijeme, te stoga snagom ličnosti i hrabrim potezima treba da se izdvoje po nečemu jedinstvenom.

Anri Matis-slika "Puž"

Anri Matis u istoriji umjetnosti zapamćen je kao jedan od najuticajnih slikara 20.vijeka - proglašen za "kralja boje". Ponavljo je da djela najbolje govore o nekom umjetniku. Dok je 1908. godine živio u hotelu "Birion" napisao je "Bilješke jednog umjetnika" jedno od najupečatljivijih svjedočanstva 20.vijeka. Jedna od ključnih rečenica glasi:" Osnovna namjena boje trebalo bi da, koliko god je to moguće, naglasi umjetnikova htjenja. Na platno nabacujem tonove bez prethodnog plana. Da bih naslikao jesenji prizor podstaknut sam osjećanjima koje to godišnje doba budi u meni...". Glavna djela: "Otvoren prozor u Koliuru", "Igra", "Kupačica pokraj reke". Često je govorio: "Sliku završavam onoga trenutka kada postignem ono osjećanje koje me je i podstaklo na rad".

Prvi put Matis je počeo da slika bojama 1905.godine kada je boravio u Koliuru, francuskom gradiću nadomak španske granice. Zbog izuzetno smjelih boja, slobodnog izraza jedan kritičar na izložbi održanoj u Parizu izjavio je da su te slike kao "fauves" (divlje zveri). Otada pravac favizam koji je Matis započeo zajedno sa nekolicinom sljedbenika. Bio je podjednako darovit i kao slikar i kao vajar. Jednom je rekao da je za njega isijecanje hartije u boji slično kao oblikovanje gromade. U poznim godinama zbog ozbiljne bolesti Matis je bio vezan za postelju. Kolaži koje je pravio sam islikavajući hartiju, omogućavali su mu da, sa pomoćnicima, stvara djela ne ustajući iz kreveta. 

Jedna od najpoznatijih slika Matisa je "Puž", nastala 1953. godine. Ovdje ću opisati neke karakteristike slike. Matis je pokušao da izrazi svoja osjećanja trudeći se da pronikne u sklad koji stvraju boje. Nastala pred sam kraj života, ova slika u potpunosti odslikava Matisovu žeđ za životom. Treperi blistavim bojama i svijetlom Sredozemlja, koje je za Matisa bilo neiscrpan izvor radosti i nadahnuća.. Iako ne postoji prepoznatljiv oblik puža, hartije u boji postavljene su u krug, oko plavog polja, tako da nagovještavaju oblik puževe kućice. Boje koje trepere rezultat su Matisovih misaonih pokušaja koje je uložio u mnogobrojna istraživanja. "Puž" je djelo koje je uslijedilo poslije dugog puta koji je  Matis započeo pola vijeka kasnije.

Matis je isjecao hartiju i promišljeno je islikao bojama, a potom je te isječke postavio na bijelu pozadinu. Ovaj svojevrsni kolaž na pojedinim mjestima ima rupice od čioda, a vidi se i gdje je hartija pocijepana i gdje su "skliznule makaze". On koristi boje koje zajedno čine sklad (boja sleza i zelena) ili one koje to naizgled ne čine (narandžasta i plava). Te boje, usklađene sa oblicima, posmarača podstiču na veselje i stvaraju osjećaj prijatnosti. Boje su, istovremeno, i podsjećanje na more, nebo, voće, lišće, borove koje blistaju na jugu Francuske.  Crna hartija daje neophodan pečat opštem utisku i raspoloženju. Ukoliko ga ne bi bilo snaga boja bi se izgubila i nestao bi željeni oblik.

U 19.vijeku naučnici su uspijeli da stvore mnogobrojne blistave pigmente i boje. Matisova generacija bila je prva koja je koristila boje iz tube i uvrstila ih u svoj slikarski pribor. Ta nova paleta Matisu je omogućila prve smjele umjetničke oglede. U mnogim svojim djelima on namjerno ostavlja neislikane površine platna da bi dao bojama "da dišu" i da bi tako postigao vizuelni doživljaj. Oko središnjeg oblika nalazi se isprekidani krug narandžaste boje. Kao da uokviruje čitavu sliku i poziva se na jednu od ranih Matisovih preokupacija: pogled kroz prozor na Suncem obasjanu prirodu.

Pregled poznatih Matisovih djela, snimak praćen muzikom Miles-a Davis-a:

Leonardo da Vinči-Život slika

Veliki umjetnik renesanse, Leonardo da Vinči, imao je uzbudljiv život, ali ništa manje zanimljive nisu bile ni dogodovštine sa njegovim djelima. Gubile su se, krali su ih;, ponekad i sjeckale na komade pa ponovo sastavljale, a onda bi se opet odnekud tajanstveno pojavljivale. Do prije nekog vremena vjerovalo se da su mnoge Leonardove slike u Francuskoj. Kako god bilo, neke od slika ovog genijalnog slikara sačuvane su do danas i imale su život prepun pustolovina.

Najbolji je primjer  "Sveti Jeronim", danas čuvan u Vatikanu. Slika je pripadala Anđeli Kaufman koja ju je čuvala u Rimu, a posle je, iz nekih razloga, presječena na dva dijela: jedan je neki rimski antikvar upotrijebio da pokrije skrinju, a drugi dio, sa glavom iskoristio je za središte svoje stolice. Tek je kardinal Feš 1820.godine prepoznao i otkupio veći komad, pa su potom protekle godine dok nije nađen i dio sa glavom. I "Mona Lizi" je 1911.godine priprijetio nestanak: ukradena je sa svog mjesta u Luvru. Lopov je odnio sliku skrivajući je ispod kaputa. Pod istragu su dopali čak i slikari Pablo Pikaso, pjesnik Gijom Apoliner. Pravi krivac bio je međutim, Italijan Vinčenco Peruđa koji je uhapšen dvije godine kasnije. Tada je izjavio da je sliku ukrao iz patriotskih razloga, ali je uhvaćen kad je pokušao da je preproda jednom firentinskom trgovcu umjetničkih djela. Nesrećnu sudbinu imali su i crteži na kartonu sa prikazima Svete Ane, Bogorodice, malog isusa i Svetog Jovana, koji se čuvaju u Nacionalnoj galeriji u Londonu, a prije nekoliko godina iz pištolja ih je pogodio neki manijak. 

Mnoga djela Leonarda da Vinčija ipak su zauvjek izgubljena. Đorđo Vazari u svojoj knjizi "Životopisi" govori o pripremnom kartonu za "Evu i Adama u zemaljskom raju" nacrtanom za izradu tapiserije namjenjene kralju Portugala. Ali, niti je tapiserija urađena, niti ima traga od kartona. Najvjerovatnije je naslikao i "Zmaja u borbi sa lavom", od čega je ostala samo jedna kopija koja se danas čuva u Galeriji Ufici. Izgubljene su takođe, dva jedina Leonardova ženska akta, "Gola Đokonda" i "Leda". "Ledu je 1700.godine spalila madam Mantenon, budući da je Leda bila pagansko božanstvo. Danas u Rimu, u Galeriji Borgeze, postoji jedna dobra kopija. 

Bolju sreću nisu imali ni Leonardovi rukopisi, crteži, altke za rad. Riječ je o bar sto knjiga koje je napisao, a od kojih danas postoji jedva petina. Naime, sve što je napisao pripalo njegovom učeniku Frančesku Melciju. kad je Frančesko umro, njegov sin, Horacije pocijepao je knjigu na djelove i bacio ih u nekoliko sanduka. Jedan dio je prodao, a ostatak dao ljubiteljima umjetnosti. Među njima je bio i Pompeo Leoni. On je uspio da prikupi brojne crteže i zapise koje je odnio u Španiju i pokušao ponovo da sredi Leonardove spise. Na taj način napravio je dvije zbirke. Jedna se danas čuva u Kraljevskoj biblioteci Vindzorskog dvorca u Engleskoj. A od oko 1300 stranica rzličitih formata i zalijepljenih na 402 lista hartije koja je koristila za atlase, napravio je Atlantski kodeks. On se čuvao u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu. Napoleon je 1796.godine osvoji Milano, te je Atlantski kodeks završio u Narodnoj biblioteci Pariza. Kasnije je ponovo vraćen u Milano. Danas se kodeks čuva u jednoj klimatizovanoj prostoriji u podzemlju. Drugi rukopisi koji su preživjeli do danas rasuti su po raznim svjetskim bibliotekama i muzejima.

I slike su rasute po svijetu. Najviše ih je u Parizu, Londonu i Milanu, ali ih ima i u Firenci, Torinu, Rimu, Veneciji, Minhenu, Krakovu. Rukopisi, kao i neka druga umjetnička djela, nisu dostupni javnosti. Na crtežu koji se pojavio u listu "Domenik del Korijere" 10.septembra 1911.godine prikazana je bezočna krađa "Mona Lize", a potom i povratak "Đokonde" na njeno pređašnje mjesto u muzej Luvr 1947.godine., posle završetka Drugog svjetskog rata. Među raznim verzijama i kopijama Đokonde jedna od najtajanstvenijih je "Gola Đokonda". U nekoliko evropskih muzeja nalazi se više kopija koje su radili učenici. Ali nedostaju originali i pripremni crteži. Za druga Leonardova djela koja su izgubljena ostali su bar neki crteži.

The Doors-"Light my fire"

Džejms Daglas Morison rođen je u Melburnu 8.decembra1943.godine u konzervativnoj porodici s dugačkom vojničkom prošlošću. Do druge godine fakulteta Morison je ostao na Floridi da bi 1964.godine prešao na kalifornijski univerzitet u Los Anđelesu gdje je učio teatrologiju i diplomirao sa filmskom tehnikom kao glavnim predmetom. Ali, bitnije od akademskog obrazovanja bio je susret sa devet godina starijim kolegom Rejom Manzarekom. Rej je smatran velikim talentom, predodređenim za karijeru koncertnog pijaniste. Morison i Manzarek su odlučili da osnuju bend. Manzarek je predložio dvojicu muzičara koje je upoznao u centru za maditaciju, gitaristu Robija Krajgera i bubnjar Džona Densmora.Tražeći ime za svoju grupu Morison je posegao za knjigom jednog od kultnih pisaca  Aldoksa Hakslija "Vrata Percepcije".

Novoosnovani sastav dobio je prve tezge zahvajujući vatrenoj podršci najboljih prijatelja sa fakulteta, koji su prateći ih na nastupima, vlasnicima klubova stvarali utisak da će momci privući dosta publike. Vremenom za taj utisak nije bila potrebna prevara i "The Doors" su postali stalni bend u jednom od kultnih prostora Los Anđelesa - "Whiskey A-Go-Go". 1966.godine oni su sklopili ugovor sa "Elektrom" koja je u januaru 1967.godine objavila njihov prvi album nazvan "The Doors". "The Doors" je ponudio nečuven spoj roka, bluza, klasične muzike, a sve to podupirući kinematografski snažnu poeziju Džima Morisona koju je on prenosio svojim sonornim baritonom. Kada se na jednom albumu , jedna pored druge nađu obrade "Alabama Song" i bluz klasika "Back Door Man" svima je bilo jasno da je pop muzika šezdesetih nepovratno izgubila nevinost.

Ironija sudbine htjela je da se iz ove stvaralačke bujice najprije rodi pjesma sa kojom Džim Morison nije imao mnogo veze. Najmlađi član grupe Robi Krajger poigravao se sa harmonijama koje je savladao slušajući kompoziciju "My favourite things" u izvođenju legendarnog džez saksofoniste Džona Koltrejna, čovjeka ogromnog uticaja na tadašnju američku rok scenu. Inače, "My favourite things" originalno je napisana za mjuzikl na Brodveju "Sound of music". Robi je naoružan novim harmonskim vidicima krenuo u pisanje pjesme o jednom od osnovnih elemenata (vatri), ali je zastao u nenadmašno naivnoj izjavi kojoj čak ni Morisonovi poetski zahvati u drugoj strofi nisu oduzeli privlačnost. "Light my fire" postala je udarni hit prvog albuma "The Doors".  

Kad su nstupili u najgledanijem TV programu "Ed Saliven Šou", Morisonu je bilo naređeno da promjeni tekst kako riječ "higher" ne bi nekoga možda podsjetila na korišćenje narkotika. Iako su takve promjene u ovoj porodičnoj emisiji bile uobičajene, Morison je prkosno sasuo originalni tekst Americi u lice. "The Doors" su zauvjek bili skinuti sa Salivenovog spiska, ali to više nije moglo da ugrozi njihovu karijeru. Većina Morisonovih sljedbenika plaćala je kartu da vidi simbol svoga vremena i čuje pjesmu koju je on počeo da mrzi "Light my fire". Morison je prvu stranu medalje pokušavao da pospješi varenjem zastašujućih količina psihostimulativnih sredstava, istovremeno se trudeći da drugu stranu utopi alkoholom. Tako se pretvarao u nepouzdanu, nastabilnu ličnost za koju se nikada nije zanlo šta će na sceni da uradi. U martu 1969.godine u Majamiju je zatvoren zbog razgolićavanja tokom koncerta. Poslednja pjesma koju je ped svojom publikom otpjevao bila je upravo "Light my fire".

Džim Morison umro je 3.jula 1971.godine od posljedica srčanog udara. Do današnjih dana sumnja se da je Morison ustvari iscenirao  sopstvenu smrt i sklonio se daleko od znatiželjnih pogleda koji ga nisu ostavljali na miru. I pored toga, grob Morisona na pariskom groblju Per Lašez zvanično je četvrta najposjećenija turistička privlačnost ovog grada. Ili, možda, svi ti hodočasnici vjeruju šaljivdžiji koji preko Interneta šalje poruku sa potpisom "Modžo": " Još sam živ, i još u Parizu, nađite me ako možete!"

Pjesma "Light my fire".

Queen-"Bohemian Rhapsody"

Fredi Mejkjuri bio je član Umjetničkog koledža i čitavim srcem zagrizao talas rokenrola i ludila koje je zahvatilo prestonicu nekadašnje Imperije. Obožavao je melodičnost Bitlsa i ostalih grupa prve bit generacije, ali, aiko ne pretjerano oduševljen bluz eksplozijom koja je potresla London u drugoj polovini decenije, našao je svog idola u jednom od predvodnika novog talasa Džimija Hendriksa. Koliko svojom muzikom, još više izgledom i ponašanjem, Hendriks je Frediju pokazao da rokenrol može biti veličanstven umjetnički oblik koji na sceni stvara priče i slike veće od života.

Tražeći saputnike za pustolovinu ka ostvarivanju sopstvene vizije, Fredi se osvrnuo po komšiliku i sudario sa mladom grupom "Smile". Gitarista u grupi bio je Brajan Mel, bubnjar Rodžer Tejlor, basista i pjevač Tim Stafel. "Smile" postaje Queen. Put do uspjeha nije bio jednostavan za Queen. Ono što ih je odmah izdvojilo bio je neobičan Fredijev glas, njegovo pjevanje imalo je čudan naglašeni vibrato koji je slušaocima zvučao nadražujuće. 

Queen svira turneju za turnejom, kao predgrupa većim sastavima. Izdali su prvi album "Queen I" koji se pojavio 1973.godine, a ubrzo i drugi "Queen II", koji je prošao slabo, kao i prvi. Na trećem albumu "Sheer herat atack" našla se i pjesma "Killer Queen" koja je uspjela da vine ovu grupu na vrhove top lista. Poslije uspjeha prethodnog albuma, Queen su sada bili u studiju sa punim povjrenjem svoje diskografske kuće i uz producenta Roja Tomasa Bejkera predali se danonoćnom poslu na stvaranju pjesama koje će činiti ploču nazvanu po filmu braće Marks "Night at the opera". U vrijeme kada je rok scena bila puna muzičara koji su mrtvi ozbiljni i iscijepanom džinsu, leđa okrenutih publici, sebe doživljavali kao savremena otelotvorenja Betovena, Baha, Paganinija, Fredi Merkjuri unio je u rokenrol dah Verdijeve pučke opere nezaboravnih melodija, naglašenih emocija i sjajnih kostima. I pored uvodne pjesme "Death on two legs", glavni komad albuma bila je numera "Bohemian rhapsody".

Posle prvog malog rata sa šefovima "EMI" kojima nije bilo jasno kako ova šestominutna mini opera može biti hit singl, "Bohemian rhapsody" počela je svoj javni život. Posebna priča bio je snimljen video spot jer je pjesmu bilo nemoguće uživo reprodukovati u TV programima. Zasnovana na fotografiji sa drugog albuma "Queen II", za koju je inspiracija bio portret Marlen Ditrih, ovaj video rad postavio je nove standarde i započeo običaj koji će tokom godina prerasti u obavezan dio muzičke industrije. Moć zvučnog i vizuelnog udarca koji je "Bohemian rhapsody" zadala muzičkoj sceni trenutka, učinila je da mnogi kritičari, zanemare tekst ove pjesme. Iz današnjeg ugla gledano zagonetni sklop riječi djeluje mnogo više kao bolna lična igra asocijacija zasnovana koliko na tragičnoj sudbini Fredijeve porodice i naroda.

Queen su poslije uspjeha "rapsodije" nastavili da zasipaju publiku iz svog nepresušnog izvora hitova, što je najbolje pokazao veličanstveni "Live aid" 1985.godine gdje su bili ubjedljivo najbolji. Fredijeva smrt lišila je svijet jednog od najubjedljivijih vladara pozornice čiji je stav bio daleko od "Džegerovskog" zavodljivog plesa. Ipak, njegova karijera kao da se nastavlja,ne samo kroz posthumna izdanja ili video prikazivanja tokom povratničkih koncerata koje Mej i Tejlor uz pomoć pjevača Pola Rodžersa održavaju širom svijeta.

Pjesma "Bohemin Rhapsody":

John Lennon-"Working class hero"

Džon Vinston Lenon rođen je u Liverpulu 9. oktobra 1940.godine. Okružen ljubavlju i pažnjom Džon se razvijao u buntovnika bez razloga opčinjen muzikom i umjetnošću. Krajem šedesetih naklonost muzici ovaploćena je osnivanjem prvog benda "Kvorimen" kome se istorijskog julskog dana 1957. godine pridružio i Pol Makartni. Godinu dana kasnije njegovu majku Džuliju pokosio je pijani vozač i usmrtio na mjestu. "Izgubio sam je dva puta" govorio je Lenon. Jedna od prvih posljedica tog događaja bio je još strasniji rad na sopstvenim pjesmama, tada su nastali i poznati hitovi "Mother Mary" i "Let it be". 

Usred rastrzanosti između bolnog privatnog života i stvaralačkog  vulkana "Bitlsa", u Lenonov život ušla je nova ličnost, konceptualna umjetnica orijentalnog porijekla - Joko Ono. Nerazdvojni, Džon i Joko počeli su da žive zajednički život kao umjetnički obrazac, što je pomoglo da zategnutost narasla u radovima liverpulske četvorke dođe do tačke pucanja. Džon se potpuno posvetio "solo - Ono" karijeri koja je počela sa tri eksperimentalna albuma i singl pločom "Cold Turkey". Već ova pjesma  najavila je novog Lenona. Posle skoro deset godina dugog jahanja na talasima tajfuna bitlmanije, Džon se spustio na zemlju i suočio sa traumama prošlosti. Od djetinjstva bez roditelja, preko gubitka svog prijatelja Stjuarta Staklifa, On kreće u borbu za svjetski  mir i ravnipravnost radničke klase.

Probuđen kao politički svjesno i aktivno društveno biće, Lenon piše pjesmu "Working class hero". Ova pjesma predstavlja niz komentara na računa razrađene kontrole kojom društvo u cijelini mijenja pojedinca i pretvara ga u bezosjećajnog borca za sopstveno mjesto u lancu ishrane. Ovaj rafalno saopšteni cinizam nije mogao pretjerano da se ističe na talasima tadašnjih radio stanica, zbog upotrebe riječi "f....", a lagani tempi tempo i aranžman svakako su bili nepogodni da pjesma postane himna radničke klase.

Ipak, svojim uticajem na pokoljenja koja su slijedila "Working class hero" spada među najznačajnija ostvarenja ne samo Lenona ili Bitlsa, već rok muzike uopšte. Teško je zamisliti bilo koji vid onoga što se danas zove "gnijevni rok" bez daha promaje koju je Džon Lenon napravio svojom  muzikom. Ali Džon je bio i čovijek koji je uvijek krajičkom oka pratio kako se njegove pjesme vrednuju na top listama. Uostalom, godinu dana ranije njegovo pismo kraljici Elizabeti kojim objašnjava vraćanje ordena dodijeljenog mu kao članu Bitlsa, glasilo je :"Vaše veličanstvo, vraćam svoj MBE orden u znak protesta zbog umješanosti Britanije u sukob Nigerije i Bijafre, zbog naše podrške Americi i Vijetnamu i zato što "Cold Turkey" pada na top listama..."

Ubrzo su uslijedili potresi i u Lenonovom privatnom životu. Najprije su on i Joko Ono odlučili da se presele u Ameriku, ali pošto je odmah po dolasku u New York, on uvučen u najborbenije krugove tamošnje ljevice, Niksonova vlada počela je da se bavi pokušajima ograničavanja boravka u zemlji slobodnih superstaru neprijatnog britanskog porijekla.. Onda je uslijedio bolni raskid veze, Džononovo preseljenje u Los Anđeles gdje je protestna šetnja i miting zamjenio neprekidnim žurkama i pijankama, kojima je umjesto, društvom političkih aktivnosti, bio okružen veselim pajtašima - Alisom Kuperom, Dejvidom Bouvijem itd.  Bilo kako bilo Lenonov izgubljeni vikend trajao je 18 mjeseci posle čega se vratio u New York i sklopio brak sa Joko Ono.

Nažalost, samo dva mjeseca pošto je napunio četrdeset godina, Lenonov život besmisleno je ugašen. Neke posthumno objavljene pjesme, kao "Nobody told me" jasno pokazuju da je u njegovom peru bilo još mnogo vatre. Čepmen je mirno sačekao policiju ispred ulaza u zgradu "Dakota" i predao se prvim policajcima koji su stigli na mjesto nesreće. Okrenuli su se i upitali ga :"Kako se zovete?" - "Lenon", odgovorio je, "Džon Lenon iz Bitlsa".

Pjesma "Working class hero":

 

Pablo Pikaso-Slike

Pablo Pikaso, slikar, vajar, keramičar, pjesnik, borac za mir, stvorio je djela koja su preokrenula tok slikarstva i vajarstva u 20.vijeku. U umjetničku prestonicu Pariz stigao je prvih godina 20-og vijeka iz rodne Malage u Španiji. Snagom neuništive životnosti i dara, okupljao je oko sebe izuzetne ličnosti, mahom pjesnike i pisce kao što su: Apoliner, Kokto, Matis, Brak i drugi. Najsmjeliji, i po posljedicama najdalekosežniji novi put u umjetnosti, koji je stvorio Pikaso, bio je kubizam. Najavila ga je slika "Goođice iz Avinjona". Pikasovo ime preraslo je u simbol moderne umjetnosti. 

Dvadest šestog aprila 1937.godine, u jeku Španskog građanskog rata, njemački avioni sravnili su sa zemljom baskijski grad Gerniku na sjeveroistoku Španije. Užasnut onim što se dogodili, Pikaso je odmah počeo rad na slici koju će, kada je mjesec dana kasnije dovršio, po gradu nazvati "Gernika". Ovo remek djelo izraz je umjetnikove duboke vjere u pravo na slobodu i saosjećanje koje je oduvjek imao za žrtve nasilja. Uprkos nazivu, "Gernika"  nije vjeran prikaz stvarnog događaja. Izostavljanjem pojedinosti koje bi je dovele u vezu sa zlosrećnim baskijskim gradom, Pikaso je značenje ove slike uzdigao do opšte osude ludila rata. "Gernika" je nastala u ateljeu u ulici Granz-Ogisten u Parizu. Na slici dominiraju životinje - konj i bik koje imaju opšte značenje: to su znamenja nasilja i patnje. Samo tri boje su zastupljene na slici: crna, bijela i siva. One su poslužile Pikasu da dočara atmosferu mraka i smrti. I ljudi i životinje imaju otvorena usta iz kojih se prolama krik sveopšteg užasa.

Na specifičan način Pikaso je slikao žene. Ove slike su plod njegovog promišljanja o mogućim načinima prikazivanja ljudskog lika. Ta djela počivaju na saznanjima do kojih su umjetnika dovela dva pravca istraživanja: kubističko razlaganje oblika posmatranih iz više uglova i dječiji crteži kojima je svojstvena velika sloboda. Na slici "Tuga" prikazano je jadom izobličeno lice žene koje kao da je nastalo od djelova lica koji su najprije rastavljeni, pa ponovo sklopljeni u cjelinu.

Najpoznatija slika "Gospođice iz Avinjona" prikazuje šest ženskih aktova koja su postavljena duž dijagonale koja se kreće od šake u gornjem lijevom uglu slike, a završava sa tijelom u čučećem stavu u donjem desnom uglu platna. Raspored figura, a naročito način na koji je umjetnik obradio glave, ističu podjelu slike na tri uspravna dijela. Prvi odgovara aktu na lijevoj strani platna, drugi dvijema ženama lica oktenutih ka posmatraču, treći dvijema figurama na desnoj strani. 

U toku razvoja svoje umjetničke karijere Pikaso je zapamćen i po takozvanom "plavom periodu". Pune tri godine, od 1901. do 1904. godine, na njegovim slikama preovlađuju tonovi jedne boje, plave. U to doba umjetnik nalazi teme u promašenim životima ljudi sa dna društva: siromaha, bolesnika i prosjaka. Pikaso nam ih dočarava tonovima hladnoplave boje noći. Njihovo očajanje do te mjere je sveobuhvatno, da prerasta u metaforu sveopšte beznadežnosti ljudskog postojanja.

Slike iz plavog perioda: 

"Autoportret u kaputu", 1901. godina, (Pikasov muzej, Pariz).

"Celestina", 1904.godina, (Pikasov muzej, Pariz).

Pablo Pikaso je stvaralac koji je iz temelja preokrenuo važeća shvatanja i mjerila u umjetnosti. Istovremeno, on je oduvjek sa velikom pažnjom proučavao djela starih majstora izvlačeći iz njih pouke koje je unosio u sopstvena istraživanja i saznanja. U prvo vrijeme zanimanje za klasične velikane bilo je vezano za umjetnički postupak. I kada ih je bilo, tuđi uticaj doživljavali su na Pikasovim platnima čudesne preobaržaje.

Pikaso je stvarao sa lakoćom, laganim potezima četkice nastajala su najbolja djela svih vremena. Ovdje se mogu vidjeti ti tanani potezi koji su stvarali remek djela.