Umjetnici-slobodni u neslobodi?

Malo je umjetnika koji su imali mogućnost samostalno da stvaraju ne brinući o tome na kakav će odziv naići njihovo djelo. Za razliku od većine slikara koji nisu mogli da opstanu bez pomoći pokrovitelja ili kolekcionara, Tuluz Lotrek ili Pol Sezan bili su materijalno obezbijeđeno i nisu morali da se povinuju ničijem ukusu. Uprkos suprotnom mišljenju, samo za izuzetno mali broj velikih umjetnika savremenici nisu imali sluha. Obično se ističe primjer dvojice slavnih: Džon Konsatbl, jedan od najznačajnijih engleskih slikara, za života je prodao nekoliko slika prijateljima, a od Vinsenta van Goga otkupljeno je jedno platno. Češće se događalo da neki slikar, hvaljen za života, posle smrti padne u zaborav ne uspjevši da položi spit vremena.

U doba renesanse umjetnici su stvarali pod zaštitom bogatih i crkve. Njihovo djelo neminovno je bilo podređeno ukusu onih koji su u to vrijeme slovili za stubove društva. Veliki Leonardo da Vinči radio je za nekoliko uticajnih savremenika, ne samo kao slikar, već i arhitekta, inžinjer, mislilac. Francuski kraljevi Šarl V Mudri i Luj XIV upamćeni su kao mudri vladari koji su shvatili da umjetnička djela naslijeđem iz prošlosti mogu da doprinesu svom ugledu i da sebi obezbijede mjesto u vječnosti. Bez pomoći ovako moćnih zaštitnika, od renesanse do 17.vijeka, umjetnici bi teško živjeli i ko zna da li bi stvorili svoja besmrtna djela. Sve do 17.vijeka sa tajnama slikarskog zanata početnici su se upoznavali u radionicama već osvjedočenih umjetnika. Ukoliko bi, pored darovitosti pokazali i spremnost da prihvate pravila, tek kasnije mogli su da krenu samostalno. Od najdarovitijih se očekivalo da i sami osnuju školu i nastave da obučavaju naredne generacije. Ovaj običaj doveo do stvaranja akademja. Proslavljene akademije prerasle su u mjesta na kojima su mogući kupci mogli da se upoznaju sa djelima još nedovoljno poznatih strvaralaca. 

Običaj da se slike slikara kupuju radi ličnog zadovoljstva počinje u Holandiji u 17.vijeku. Ali, privatne zbirke doživljavaju procvat tek od 18. i 19.vijeka. U to vrijeme zabilježena je kupoprodaja mnogobrojnih djela iz antičkog doba i renesanse i izmiještanje iz gradova i država u kojima su nastala u privatne zbirke i muzeje širom svijeta. Pojedini slikari kao što su, Džošua Rejnolds i Đovani Antonio Kanaleto, brzo su shvatili ne samo da će ih upoređivati sa velikanima iz prošlosti, nego da treba da se izbore i za mjsto među savremenicima.  U 19.vijeku kada su počela da se osnivaju međunarodna preduzeća, pojavljuje se i novo zanimanje. Želeći da prvi otkriju neko novo ime, trgovci su pokazivali zanimanje i za djela onih umjetnika koji nisu nailazili na razumijevanje. Nije pretjerivanje reći da su trgovci umjetničkim djelima i te kako zaslužni za opstanak pojedinih modernih pravaca u slikasrtvu, posebno imprezionizma. Zahvaljujući njima, nsmetano su mogli da nastave sa radom veliki slikari 20.vijeka -  Modiljani, Pikaso, Polok.

Luvr (na slici), nekadašnji kraljevski dvor, godine 1793. pretvoren  je u prvi nacionalni muzej. Od tog trenutka, osim u francuskoj prestonici, polako su počeli da se osnivaju narodni muzeji i u drugim gradovima. Zamisao je bila da se u ovim hramovima umjetnosti izlože djela velikih stvaralaca iz proščosti. Tada niko nije ni pomišljao da to treba učiniti i sa djelima savremenika. Stvorio se nepremostiv jaz u vrednovanju straih majstora i savremenih umjetnika. Taj nelagodan položaj u kome su se našli slikari zazvao je dodatni bunt koji je pogodovao nastanku avangardnih pravaca. Nažalost, poklonici umjetnosti nisu mogli da se upoznaju sa djelima umjetnika koji su učinili veliki pomak u svom stvaralaštvu budući da oni nisu imali gdje da izlažu svoja djela. U tako nepovoljnim okolnostima javljaju se imena velikana moderne umjetnosti-Pikasa, Kandisnkog... Sve se promjenilo 1929. godine kada je u New York-u otvoren muzej Moderne umjetnosti. Savremeni slikari prvi put su dobili svoj hram, a muzeji moderne umjetnosti otvaraju se potom u svim većim gradovima svijeta.

Pablo Pikaso. Na samim počecima nije nailazio na veliku podršku u umjetničkim krugovima. Samo nekolicina trgovaca umjetničkim djelima prepoznala je u ovom Špancu budućeg genija. Tek u kasnijim godinama postalo je jasno da Pikasovo djelo ima smjelost. Pikaso za života postaje slavan. Muzeji i kolekcionari nisu žalili novca da dođu do njegovog rada.

Nikola Pusen. Mada je radio za privatne kolekcionare, uticaj Nikole Pusena bio je veliki. Njegova djela, predanost postizanju sklada i boja i precizna linija postala su osnov francuskog akademskog stila. Pusen je bio uzor mnogobrojnim generacijama fancuskih slikara.

Džon Singer Sardžent. U redovima plemstva i novih bogataša kasnog 19.vijeka, ovaj slikar je bio omiljeni portretista. On se školovao u Parizu, a živio i radio u Londonu. Namjerno je podržavao stil starih majstora  i čuvenih portretista 18.vijeka dodajući klasičnom stili svježinu i dah novog vremena.