Pablo Neruda

NE BUDI DALEKO OD MENE

 

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,

jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug

i čekat ću te na nekoj stanici

kad negdje daleko usnu valovi.

Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,

u tom času, spoje se kapi nesanice

i mozda će sav dim što traži svoju kuću

doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,

jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:

ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom otići ćeš tako daleko

da ću obići zemlju ispitujući

hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

 

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,

nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena

dok rasplićem svoje brige

kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,

ali tijelo ti diše tako napušteno,

tražeći me uzalud, dopunjujući moj san

kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sjutra,

ali od onih granica izgubljenih noći,

od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nas sijvetlu života

kao da je pečat sjene obilježio

vatrom svoja tajnovita stvorenja.

NOĆU

 

Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje

I neka zajedno u snu razbiju tmine

Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi

Protiv gustoga zida okupanog lišća.

Prolazu noćni, crna žeravo sna

Što hvataš niti zemaljskoga grozđa

Tačnosću nekog neredovita voza

Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,

Za postojanost što kuca u tvojim grudima

Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba

Naš san odgovorio jednim jedinim ključem

I samo jednim vratima koje zatvori tama.  

OVE NOĆI

 

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,

trepere modre zvijezde u daljini".

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.

Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.

Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.

I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.

Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve.U daljini neko pjeva. U daljini.

Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti moj je pogled traži.

Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bijelinom ista stabla.

Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.

Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,

moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,

i ovi stihovi poslednji koje za nju pišem. 

Pablo Neruda, Poema 20: