Uloga umjetnika mijenjala se kroz vjekove. U različitim društvima djela velikih slikara drugačije su cijenjena. Ma koliko se činilo da je rad nekog umjetnika zadovoljavao ukus i očekivanja koje je nametalo određeno razdoblje, vrijeme je pokazalo da samo pojedina djela imaju neprolaznu vrijednost. Samo malobrojni slikari uspjeli su da progovore jezikom razumljivim i budućim generacijama. U velikane se ubrajaju i umjetnici koji su se prije renesanse smatrali običnim zanatlijama. Tada se procjenjivalo da li su ovladali tajnama slikarskog zanata i da li su dostojni da pristupe određenom umjetničkom esnafu, ali tek pošto bi priložili svoja djela. Renesansa je nametnula sasvim nova pravila - na slikare je počelo da se gleda više kao na darovite pojedince, svrstane u red obrazovanih ljudi. Tek posle Francuske revolucije pobrana djela našla su put do šire javnosti.
Kada se procijenjuje nečije umijeće, bilo da je to sportista, glumac ili slikar pretpostavlja se da je ta osoba ovladala vještinom onoga čime se bavi. Da bi se neko svrstao u velike umetnike slikarstva mora da poznaje slikarski zanat. Ali, to nije dovoljno. Kako bi umjetnik onim što želi da poruči uspio da pomjeri ustaljene granice, neophodni su znanje i maštovitost. Od vremena renesanse društvo sve više očekuje od umjetnika. Da bi se neko izdvojio i postao poznat, trebalo je da pokaže domišljatost i jedinstvenost. Ukoliko je njegovo stvaralaštvo označilo i promjenu u shvatanju dotadašnjih slikarskih pravaca, svrstao se u one malobrojne čiju je vrijednost potvrdilo vrijeme. U istoriji umjetnosti imena kao što su Đoto di Bondone ili Pablo Pikaso ispisana su zlatnim slovima. Ova dvojica slikara uspjela su da pomjere granice i da novim izrazom ustanu protiv dotadašnjih granica i pravila.
Do 19.vijeka, prije nego što su prodavci umjetničkih djela razvili mrežu po cijelom svijetu, znalo se ko su bil i naručitelji djela. Crkva i evropski dvorovi od umjetnika su zahtijevali ne samo određene teme, već su se miješeli u sam slikarski postupak-da se slika uradi na način koji njima odgovara. Malobrojni su umjetnici koji mogu da opstanu sami, bez podršk pokrovitelja. Zna se da su Đoto, koji je uradio freske u Kapeli Arena u Padovi, i Mikelanđelo, koji je oslikao tavanicu Sikstinske kapele (na slici), radili po narudžbi. To nije umanjivalo veličanstvenost njihovih djela jer su očigledno i Đoto i Mikelanđelo vjerovali u ono što stvaraju i tako ostavili u nasleđe umjetničke tvorevine od kjih zastaje dah. Bez potpune posvećenosti i vjerovanja u ono što stvara djelo, umjetnika ostaje samo blijeda tvorevina, čak i kada je tehnički dovedena do savršenstva.
Kad se govori o velikanima umjetnosti, često se provlači mit o pojedincima neshvaćenim za života, čija su djela stekla vrijednost tek poslije njihove smrti. Znatno češće se događa da je neki slikar izuzetno poštovan u vremenu u kome je stvarao, ali čijih se djela ubrzo poslije njegove smrti gotovo niko više ne sjeća. Jedno je sigurno, nikada se tačno ne zna da li će oni koji su neshvaćeni obezbjediti sebi mjesto u galeriji slavnih. Slikari žive i rade okruženi ostalim umjetnicima i osobama koje su spremne da podrže njihov rad.
Hans Holbajn (1497-1543), slika "Ambasadori". Kada treba ilustrovati vrhunsko slikarstvo umijeće u izradi portreta, obično se izdvaja ovo djelo izloženo u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Slikar je u savršen sklad doveo osobe koje poziraju sa mnoštvom predmeta i detalja koji ih okružuju.
Tomas Gejnsboro (1727-1788), slika "Gospodini gospođa Endruz". Slika je biser Nacionalne galerije u Londonu. Koliko je Holbajn uspio da stvori izraz razumljiv svima, toliko je Gejnsboro oživio tipično engleski svijet postižući prepoznatljiv stil na koji će se kasnije oslanjati mnogi umjetnici u Velikoj Britaniji.
Džon Konstabl (1776-1837), slika "Sijenonoše u kolu". Ovaj engleski slikar jedan je od onih umjetnika koji je za života čeznuo za priznanjem, ali je u svojoj okolini stalno nailazio na zid neshvatanja. Priznanje za svoja djela stekao je tek posle. Danas Konstablove slike, kao što je ova, spadaju u najpoznatija remek djela.
El Greko (1541-1614), slika "Sahrana za grofa Orgaza". Narudžbina za ovu sliku stigla je iz crkve Santo Tome u Toledu, gdje se i danas čuva. Koliko god bio hvaljen u vrijeme kada je živio, El Greko je primjer onih slikara koji su kasnije gotovo sasvim odbačeni i zaboravljeni. Njegov izuzetan stil ponovo su otkrili avangardni slikari početkom 20.vijeka.
Višeznačnim unutrašnjim jezikom i porukom koju uspjevaju da iskažu jezikom prihvatljivim svakom pojedincu, umjetnici stvaraju djela koja, kao blistave zvijezde, svijetle na umjetničkom nebu. Umjetnici su obično podložni ukusu koji nameće vrijeme, te stoga snagom ličnosti i hrabrim potezima treba da se izdvoje po nečemu jedinstvenom.
iako je Sikstinska kapela rađena po narudžbi ne prestaje da bude jedno od najvecih djela ikad naslikanih, umjetnik ostaje umjetnik kako god da radi...
ОдговориИзбриши